Gljive; Patogeni i imunitet šume

Gljive kao patogeni i kao imunitet šume; Borba za opstanak

Suillus luteus
Gljive su rasprostranjene širom sveta, ali je uprkos tome većina njih neupadljiva zbog male veličine njihovih struktura i njihovog, za nas, skrivenog načina života u zemljištu, na mrtvoj materiji i u simbiozi sa biljkama, životinjama ili drugim gljivama. One postaju uočljive tokom zrenja, kada se mogu uočiti njihova plodna tela, bilo kao pečurke ili buđ.

Izvor. Wikipedia

Gljive su razvile 3 osnovne strategije preživljavanja u prirodi:
1. Gljive simbionti, koje žive u zajednici sa mnogim biljnim vrstama i međusobno se pomažu. Gljive zadržavaju i provode vodu i mineralne materije (korisne biljkama) kroz micelijum, a tu tečnost koriste biljke koje pomoću korenja dopremaju mineralne materije (korisne gljivama) do micelijuma.
2. Gljive saprobionti (razlagači), bez čijeg delovanja u prirodi ne bi moglo doći do razlaganja organskih materija različitog porekla (najčešće biljnog). Kaže se, da nema gljiva šume bi se ugušile u vlastitom otpadu.
3. Gljive paraziti, koje napadaju žive biljke, životinje, ljude i druge gljive.
Armillaria tabescens

Gljive iz roda Armillaria – Medenjače su patogene gljive i parazitiraju na različitim vrstama drveća brzo ga ubijajući. Kada je drvo mrtvo ove gljive se ponašaju i kao saprofiti – razlagači mrtve biljne materije.

Medna gljiva, ili medna pečurka, je zapravo zajedničko ime za nekoliko različitih vrsta gljiva roda Armillaria. Ove parazitske gljive kolonizuju i ubijaju brojne drvene biljke, zbog čega su dobile nadimak "noćna mora baštovana", iako neke mogu biti nešto benignije od drugih.
Armillaria ostoyae (syn. Armillaria solidipes)

Članovi Armillaria roda proizvode grupe žuto-braon jestivih pečurki koje rastu iznad zemlje. Njihova boja, a ne ukus, je glavni razlog za naziv medne, mada neki tvrde da zaista ostavljaju sladak ukus nakon gutanja. Ove pečurke su plod mnogo većih organizama koji se prostiru duž većeg dela podzemlja. Oni se uglavnom sastoje od pljosnatih struktura nalik pertlama koje se nazivaju rizomorfi, a služe za traženje novih izvora hrane i premošćavanje mreže cevastih filamenata pod nazivom hife koje zajedno formiraju oblik vegetativne mase poznate kao micelijum.

Naučnici su prvi put počeli da cene samu veličinu Armillaria nakon što su dva ogromna primerka otkrivena 1992. godine. Prvi je bio 1.500 godina stara gljiva (A. gallica) koja je nađena nedaleko od Mičigena, a naredni (A. solidipes syn. A. ostoyae) je prekrivao prostor od 600 hektara na jugozapadu države Vašington. Ipak, oba primerka su samo bleda kopija A. solidipes pronađenog nekoliko godina kasnije.
Armillaria ostoyae (syn. Armillaria solidipes)

Do otkrića je došlo nakon što su naučnici počeli istragu zbog čega određeni broj drveća umire u nacionalnoj šumi u Oregonu 1998. godine. Uzorci korenja uzeti sa 112 umrlih i umirućih drveća, otkrili su da su sva sem četiri bila inficirana A. solidipes. Daljim pregledom otkriveno je da je 61 drvo bilo dom uzorcima sa istim genima, što znači da potiču od jednog određenog organizma. Najveća udaljenost između zaraženog drveća je bila skoro četiri kilometara. Zadivljujuće, otkriveno je da gljiva prekriva prostor od 9,6 kvadratnih kilometara i procenjeno je da je stara oko 2.400 godina, iako može biti stara i 8.650. To je ujedno čini i najstarijim živim organizmom na Zemlji.
Otkriće je ubrzo pokrenulo staru debatu oko toga šta čini jedan organizam, koji je definisan kao grupa genetski identičnih ćelija koje mogu da komuniciraju i imaju zajedničku svrhu. Oregonovo čudovište A. solidipes se uklapa u sve to i trenutno je najveći poznati živi organizam.


Raznovrsna šumska sastojina

Gljive iz roda Armillaria su izuzeno invazivne i mogu biti veoma opasne po šumu. Primetila sam da u onoj šumskoj sastojini gde ima raznovrsnog drveća i žbunja, ove invazivne gljive ne mogu da se šire mnogo da bi  napravile neku veliku štetu drveću jer neke druge gljive štite „svoje drveće“ i tako suzbijaju (ili bar ograničavaju areal delovanja) Armillaria vrste. Međutim, u onim šumama gde je monokultura, ovakve aždaje od gljiva lako se mogu raširiti, zauzeti i uništiti ogrome površine pod šumom. Tamo gde se nenormalno i nekontrolisano seče šuma (čista seča i sl.) nestaju one vrste gljiva (i drugih organizama) koje su korisne i lekovite za šumu (koje predstavljaju sam imunitet šume) i koje bi se borile protiv patogenih gljiva kao što je Armillaria sp. i kontrolisale njihov štetan uticaj po šumu.

Kada se neplanski seče šuma dešava se nešto slično kao u ljudskom organizmu kada popijemo antibiotik; U našem organizmu nastane haos i poremećaj u mikrobiomu koji vodi glavnu reč u odbrani organizma od raznih patogena i pravilnom razvoju i rastu, unište se skoro svi mikrobi i dobri i loši i onda preovladaju oni loši koji sve više osvajaju naš organizam i onda se još više razbolimo od raznih drugih bolesti, a dobrih mikroba nema da nas štite. Uništili smo imunitet sami sebi! To je tako i u šumi, jer šuma je jedan jako veliki i kompleksan organizam. Tu mikorizne gljive igraju najveću ulogu u imunitetu šume jer je njima i najviše stalo da drveće bude živo i zdravo.

Rizomorfi gljive Armillaria sp. Izvor: Google

Većina gljiva nema efektivan sistem za transport vode i nutritijenata na daljinu kao kod biljaka. Da bi prevazišle ta ograničenja, neke gljive kao što je Armillaria sp., formiraju rizomorfe koji podsećaju na koren kod biljaka i imaju sličnu funkciju. Armillaria vrste su toliko dobro uspele da se prilagode različitim uslovima (pa čak i ekstremnim) za život da su postale izuzetno invazivne i opasne za šumski ekosistem (najviše za monokulturne šume).

Suillus luteus osvaja nove terene

Biljke koje su napadnute od strane patogena imaju automatski odgovor imunog sistema. Međutim, gljive mogu da zaobiđu tj. prevare imunitet biljke tako što infiltriraju određene proteine (enzime) u ćelije biljke domaćina. Ovi „efektorni proteini“ omogućavaju gljivi da izbegne imuni sistem biljke i pomažu ćelijama gljive (micelijumu- hifama) da prodru u biljku neprepoznate od strane imunog sistema biljke.
Međutim, nije sve tako crno. Da bi se drveće izborilo protiv patogenih gljiva, one su stvorile savez – simbiozu sa raznim drugim vrstama gljiva (mikorizne gljive) koje pomažu biljkama i brane ih od raznih uljeza- patogena, a za uzvrat od biljke dobijaju prerađene mineralne materije tj, hranu koju same gljive ne bi mogle da stvore za sebe.

Suillus luteus

U prirodi se mogu uočiti razne pojave dobre međusobne saradnje između biljaka i gljiva i između samih gljiva različitih vrsta. Mnoge vrste gljiva imaju svoje omiljene vrste biljaka sa kojima imaju odličnu saradnju. Pored odbrambene uloge simbiotskih gljiva kod biljaka, možemo uočiti kada malo bolje posmatramo, da neke vrste gljiva igraju veliku i važnu ulogu kod razmnožavanja nekih vrsta biljaka. Tipičan primer imamo kod gljive Suillus luteus i drveta bora Pinus sp. Naime, primetila sam da gljiva širi svoj micelijum po okolnom zemljištu dosta daleko od stabala borova sa kojima je u mikorizi, menjajući pritom sastav zemljišta, kiselost zemljišta, stvarajući odgovarajuće uslove, potpuno novu mikroklimu, koja će biti idealna za seme bora da nikne i poraste u zdravo drvo, a istovremeno stvarajući nepovoljne uslove za život nekih drugih biljaka (drveća), raznim patogenim gljivama i drugim uljezima koji bi mogli da naškode novim mladim borićima. U takvim novostvorenim uslovima od strane gljive Suillus luteus, uspeće samo one biljke i gljive kojima odgovara ta novonastala mikroklima koja odgovara borovima Pinus sp i koje ne predstavljaju opasnost po rast i razvoj novih mladica bora i gljive Suillus luteus.

Suillus luteus osvaja nove terene

Mi gljive nikada ne treba da posmatramo kao izolovane, zasebne organizme, jer one same za sebe ne bi mogle da opstanu. Potrebne su im i biljke i životinje a i druge gljive i mikroorganizmi. Sve u prirodi je povezano i kako bi razumeli gljive i pronikli u njihov tajnoviti svet mi treba da znamo i učimo i o biljkama i o životinjama, mikroorganizmima, o nama samima i uopšte o funkcionisanju sveukupnog ekološkog, biološkog sveta oko nas i u nama.

Zdrava stabla borova Pinus sp.
Autor teksta i fotografija: Selena Jovanović

Нема коментара:

Постави коментар